Izlet na Paklenicu
Nacionalni park Paklenica prostire se na primorskoj padini južnog Velebita, neposredno iznad naselja Marasovići, do zone najviših planinskih vrhova (Vaganski vrh, Babin vrh, Sveto brdo) – između 15°23' i 15°35' istočne geografske dužine te između 44°18' i 44°25' sjeverne geografske širine.
Obuhvaća područje bujičnih tokova Velike i Male Paklenice, odnosno njihove prepoznatljive kanjone okomito urezane u južne padine Velebita, te širi okolni prostor. Na relativno malom području susreće se iznimno bogatstvo geomorfoloških pojava i oblika, raznolik biljni i životinjski svijet, atraktivni krajolici i netaknuta priroda.
DATUM PROGLAŠENJA ZAŠTIĆENOG PODRUČJA: 19. listopada 1949.
POVRŠINA: 95 km2
NAJVIŠI VRHOVI: Vaganski vrh 1 757 m, Sveto brdo 1 753 m
MEĐUNARODNA ZAŠTITA: MAB- Rezervat biosfere
Ime Paklenica najvjerojatnije potječe od smole crnog bora, tzv. „pakline“, koju je lokalno stanovništvo koristilo u narodnoj medicini, za zacjeljivanje rana, zatim kao luč - za osvjetljenje te za premazivanje drvenih brodova.
Planinarenje
Pješačenje je jedini način da stvarno upoznate Paklenicu. Na području Parka postoji 150-200 km staza i putova, od turističkih, koji iz kanjona Velike Paklenice vode do špilje Manite peći, šumarske kuće „Lugarnice“ i planinarskog doma, do planinarskih koji vode do najviših velebitskih vrhova. Putovi u Parku obilježeni su tablama i markirani planinarskim oznakama.
Najpoznatije staze u Nacionalnom parku Paklenica:
Velika Paklenica – Anića luka - Lugarnica – Planinarski dom Paklenica
težina puta: 1.5/5
vrijeme hoda: 2 sata
visinska razlika: 400 m
Zanimljivosti na stazi: paklenički mlinovi, kanjon Velike Paklenice, krške pojave, flora i fauna krša, slapovi potoka, penjalište, stijena Anića kuk, šumarska kuća Lugarnica, dom u Paklenici podno planinskih zaselaka Parići i Ramići.
Velika Paklenica – Anića luka – Manita peć
Težina puta: 2/5
Vrijeme hoda: 1,5 sat
Visinska razlika: 450 m
Zanimljivosti na stazi: panoramski pogledi na stijene Anića kuka, Jurasove glavice i Manite peći (Zub od Manite peći), špilja Manita peć
Manita peć – Zorin kuk - Vidakov kuk – Tomići – Starigrad
Težina puta: 4/5
Vrijeme hoda: 3 sata
Visinska razlika: 300 m
Zanimljivosti na stazi: krški oblici stijena, panoramski pogledi, flora i fauna krša
Kružna staza: Ulazna recepcija V. Paklenica – Anića luka – Grabove doline – Njive lekine – Mala Paklenica – Seline (ili obrnuto)
Težina puta: 4/5
Vrijeme hoda: 6 sati
Visinska razlika: 650 m
Zanimljivosti na stazi: kanjon Velike Paklenice, šume crnog bora i bukve, jama Vodarica, špilja Kapljarka, krške pojave, kanjon Male Paklenice.
Planinarski dom Paklenica – M. Močila – Crni Vrh (1 110 m) – V. Močila – Njive Lekine – Grabove doline (Jurline) – Velika Paklenica.
Težina puta: 3/5
Vrijeme hoda: 6 sati
Visinska razlika: 600 m
Zanimljivosti na stazi: krške pojave, seoska aglomeracija, panoramski pogledi, zajednica šume crnog bora, bukve, flora i fauna.
Planinarski dom Paklenica – Buljma – Struge – Marasovac (1 470 m)
Težina puta: 2.5/5
Vrijeme hoda: 3 sata
Visinska razlika: 990 m
Zanimljivosti na stazi: bukove šume, glacijalno-fluvijalne naslage, panoramski pogledi, reljef krša, biljni i životinjski svijet
Struge – Marasovac – Vaganski vrh (1757 m) – povratak Lipom stazom
Težina puta: 3.5/5
Vrijeme hoda: 7 sati
Visinska razlika: 1250 m
Zanimljivosti na stazi: panoramski pogledi, vrtače, kamenjari, kamenjarski travnjaci
Struge – Marasovac – Vaganski vrh – Sveto brdo
Težina puta: 2.5/5
Vrijeme hoda: 6 sati
Visinska razlika: 400 m
Zanimljivosti na stazi: panoramski pogledi, visokoplaninske livade, Babino jezero, zajednica bora krivulja, flora livada
Planinarski dom „Paklenica“ – Ivine vodice – Sveto Brdo
Težina puta: 2.5/5
Vrijeme hoda: 6 sati
Visinska razlika: 1 250 m
Zanimljivosti na stazi: zajednica bukove i šume crnog bora, panoramski pogled, kamenjarski travnjaci, livadska flora, fauna
U Parku se nalazi nekoliko Planinarskih domova i skloništa.
Penjanje
Nacionalni park Paklenica je najznačajniji hrvatski penjački centar, poznat i izvan granica Hrvatske. Posebnu draž ovom penjalištu daje i blizina morske obale, pa je Paklenička rivijera idealno mjesto za kombinaciju penjanja i sportova na vodi.
Povijest alpinizma u Paklenici počinje davne 1938. godine kada je Dragutin Brahm pokušao ispenjati Anića kuk. Na žalost, pri tome je smrtno stradao. Dvije godine kasnije, Slavko Brezovečki i Marijan Dragman dovršavaju Brahmov smjer. Slijedi razdoblje u kojem su hrvatski penjači ispenjali smjerove koji danas važe za klasične smjerove u Paklenici. Riječ je o smjerovima kao što su Mosoraški, Velebitaški, Klin, Funkcija. Od godine 1970. slovenski alpinisti dolaze u Nacionalni park Paklenicu i polako preuzimaju inicijativu u postavljanju novih smjerova.
Danas na pakleničkim penjalištima postoji više od 360 opremljenih i uređenih smjerova različitih težina i dužina pa svaki penjač može pronaći ponešto za svoj užitak.
Glavna penjačka sezona u Paklenici počinje u proljeće i traje do kasno u jesen
Big Wall Speed Climbing
Za prvosvibanjske blagdane u Paklenici se tradicionalno okuplja velik broj penjača. Od 2000 godine ovdje se održava natjecanje Big Wall Speed Climbing ili brzinsko penjanje velikih stijena, prvo natjecanje takvog tipa na svijetu. Radi se o spoju dviju penjačkih disciplina: brzinskom penjanju, koje se obično odvija na kratkim dvoranskim smjerovima na umjetnoj stijeni te o penjanju velikih, vertikalnih litica koje podrazumijevaju uspone u parovima za koje je potrebno više sati, a ponekad i dana.
Na „Big Wallu“ su se natjecali mnogi poznati domaći i strani penjači.
Osim natjecateljskog dijela penjački susreti u Paklenici imaju i popratni program. Tako se održava sajam outdoor opreme, brojna predavanja, projekcije i filmovi vezani za penjanje i planinarenje.
Područje Nacionalnog parka Paklenica odlikuje iznimna raznolikost geomorfoloških oblika.
Svakako najatraktivniji i najvrjedniji dijelovi južnog Velebita jesu zadivljujući kanjoni Velike i Male Paklenice.
Nacionalni park Paklenica obiluje brojnim krškim reljefnim oblicima, među kojima su vrlo značajni podzemni oblici, špilje i jame.
Na području Parka dosad je obrađeno 90 speleoloških objekata i to 53 jame i 37 špilja.
Posjećivanje speleoloških objekata i sakupljanje biološkog i geološkog materijala je zabranjeno bez posebne najave i dozvole!
U Nacionalnom parku Paklenica postoji nekoliko stalnih ili povremenih tokova i mnogo stalnih izvora. Stalni izvori pitke vode, koja se odlikuje izvrsnom kakvoćom, jesu Stražbenica, Kontinovo vrilo, Crno vrilo, Velika Močila i Pećica.
Bogatstvo biljnog svijeta očituje se u popisu od do sada 1000 zabilježenih biljnih vrsta i podvrsta, od čega je 79 endemičnih. Velika raznolikost, prisustvo reliktnih, endemičnih, rijetkih, zakonom zaštićenih vrsta, od kojih se veliki broj nalazi u Crvenoj knjizi biljnih vrsta RH i na IUCN-ovoj Crvenoj listi ugroženih biljnih vrsta, svrstava Park u floristički izuzetno vrijedno područje ne samo u Hrvatskoj nego u Europi i svijetu. U flori Parka prevladavaju sljedeće porodice: glavočike (Asteraceae) i (Cichoriaceae), trave (Poaceae), lepirnjače (Fabaceae), usnače (Lamiaceae), ružovke (Rosaceae) i karanfili (Caryophyllaceae).
Kao raritet ističemo gospinu papučicu, fanglu (Cypripedium calceolus), jednu od najljepših europskih orhideja, koja je zabilje žena na ličkoj padini uz rub bukove šume.
Fenomen šuma je jedan od glavnih razloga zbog kojeg je prostor južnog Velebita proglašen nacionalnim parkom.
Raznolika staništa na prostoru Paklenice kao i visinska raslojenost, pružaju također dom raznolikoj fauni.
Ostale posebnosti
Mirila su pogrebna spomen-znamenja uz velebitske putove i staze. Nastajala su u razdoblju od 17. do 20. stoljeća, a vezana su za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sastoje se od uzglavnog i uznožnog kamena s popločenjem između njih. Položeni se mrtvac „izmjerio“ po dužini tijela i mjera bi se „zabilježila“ s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”.
Posebnosti ovoga kraja ogledaju se i u tradicionalnom stilu gradnje, naime samo u podgorskim naseljima susreću se tzv. krovovi na kubu, betonski bačvasti krovovi koji su do danas ostali sačuvani na kućama, gospodarskim objektima i mlinicama uz potok Velika Paklenica.
Unutar granica Nacionalnog parka deset je zaselaka koji su danas uglavnom napušteni: Bršljanuša, Jasenar, Jurline, Katići, Kneževići, Marasovići (Gornji), Parići, Ramići, Rimenići i Škiljići. Posebno je zanimljiv prostor kuća ugrađen u polupukotine na lokalitetu Sklopina.
U prvoj polovici 19. st. na potoku Velika Paklenica sagrađeno je sedam mlinova (vodenica), i to na prostoru od današnjeg ulaza u Nacionalni park Paklenica do Planinarskog doma Paklenica. To su Donji Marasovića mlin, Srednji Marasovića mlin, Gornji Šikića mlin, Markov mlin, Katića mlin, Parića mlin, te Ramića mlin uz koji se nalazi i stupa koja je još uvijek u funkciji.